Skip to content

BENEDIKTINCI - SAMOSTAN ĆOKOVAC

Naslovna Ćokovac
Benediktinski samostan sv. Kuzme i Damjana - Ćokovac na Pašmanu PDF Ispis E-mail

Treće desetine XII. stoljeća (1124/1125. god.) Mlečani su, na povratku s križarske vojne, potpuno razorili Biograd na moru. U toj nesreći stradao je i stari samostan Sv. Ivana Evanđelista, koji se nalazio u Biogradu a osnovan je kao kraljevska zadužbina po naredbi i uz pomoć hrvatskog kralja Krešimira IV. 1059. ili malo prije. Nakon razorenja Biograda stanovništvo se raštrkalo kojekuda, najviše u Skradin i Šibenik, jer su oba ova mjesta sakrivena u zatvorenom zaljevu. Biogradski biskup je prešao posve u Skradin, a biogradski monasi za prvo vrijeme su se vjerojatno bili sklonili u Šibenik kod crkve Sv. Krševana, koja danas nosi ime Sv. Antuna Opata. Zbog boravka benediktinaca kod te šibenske crkve namjerimo se koji put na izraz monasterium sancti Grisogoni de Sibenico.

Čim su prilike dopustile, prenijeli su monasi definitivno sijelo (caput) porušene opatije na otok Pašman, dva kilometra sjeverozapadno od današnjega sela Tkona, na vrh 95 m visokoga brežuljka Ćokovca. Izabrali su ovo slikovito mjesto, jer su ondje već otprije posjedovali kapelu Sv. Kuzme i Damjana, koju im je bio darovao biogradski biskup Prestancije.

S Ćokovca puca širok vidik na otocima obrubljeno more, a na kopno preko Ravnih Kotara i Vranskoga jezera sve do Velebita i Dinare. Ćokovac je bio također strategijski važan položaj nad uskim Pašmanskim kanalom, jednako kao i opatija Sv. Mihovila na Ugljanu nad Zadarskim kanalom. Oba su ova samostana bila opskrbljena naročito jakim zidovima i kaštilima te su služili Zadru kao pomorske utvrde ili izvidnice.

Monasi, došavši na Ćokovac, grade romaničku crkvu i samostan od kojih danas gotovo ništa nije ostalo sačuvano osim malog dijela klaustra, ispod samostanskog zvonika te nekoliko ulomaka pleterne dekorativne plastike iz vremena hrvatske dinastije. Romanička crkva i samostan stradali su 1345. godine kada su Mlečani na juriš osvojili samostansku utvrdu i svladali vojnike, koji su je branili. Tom prigodom su zarobili također monahe i klerike, koje su ondje našli. Za prvi čas su ostavili jaku posadu u kaštilu, koji su malo kasnije do temelja porušili zajedno s crkvom i svim samostanskim zgradama. I opata su zatvorili, a arhiv raznijeli. Sve što je bilo porušeno, obnovili su monasi po svršetku rata između Mletaka i kralja Ljudevita I, u razmaku između 1369. i 1418. godine, najviše za opatovanja Petra Zadranina.
Natpis nad vratima gotičke crkve, dimenzija 14x5 m, pokazuje da je crkvu nanovo sagradio opat Petar Zadranin 1369. godine a crkva je posvećena sv. Kuzmi i Damjanu te sv. Antemiju, Leonciju i Euprepiju. Portal i u timpanu kip Majke Božje s Djetetom isklesan je i crkva dovršena 1418. godine u venecijanskoj gotici za opatovanja Franje Maripetra.

Monasi Sv. Kuzme i Damjana na Pašmanu vrlo rano su propagirali kult bezgrešnoga začeća Majke Božje, jer su se držali tradicije svojega reda, koji je prvi na Zapadu uveo svetkovinu u čast ovome otajstvu.

U duhu srednjovjekovnih, običaja, i kod ovoga samostana su se dolazili miriti (facere concordiam) zavađeni knezovi i gradovi. Tako se 1289. godine na Rogovu pomirila obitelj Šubića (ban Pavao i njegov brat Juraj) sa zadarskim plemićima.

Pašmanski se samostan ubraja među najpoznatije sredovječne cenobije u Dalmaciji. Na Ćokovac su dolazili monasi dobrim dijelom iz mjesta, u kojima je opatija imala svojih posjeda. Neka od imena tih monaha i opata povijest nam je sačuvala.

Luka, opat Sv. Kuzme i Damjana bio je izabran za biskupa u Hvaru a Lukin nasljednik na opatiji, Martin, bio je izabran za šibenskoga biskupa 1344. godine. On je prije toga (oko 1338. god.) isposlovao od Benedikta XII. pravo slobodnoga biranja opata, dok je popunjavanje ostalih opatija bilo pridržano papi. Opat Grgur nalazio se 1349. godine u papinskoj kuriji u Avignonu. Taj je 1358. godine dobio od pape Inocencija VI. conservatoriam za svoj samostan i zaštitu od samovolje mletačkih činovnika. Pašmanskoga monaha Dominika imenovao je papa Klement VI. 1346. godine kolektorom desetina za područje bosanskoga bana Stjepana, a monaha Kuzmu 1355. godine papa Inocencije VI. postavio opatom Sv. Ambrozija u Ninu.

Kada je češki kralj Karlo IV. htio oživjeti glagoljsku pismenost u svojoj državi, zamolio je 1346. godine papu Klementa VI. da mu dozvoli otvoriti u Češkoj glagoljaški samostan i u nj pozvati nekoliko benediktinaca iz Hrvatske, iz samostana, što su nedavno stradali u ratu. Papa je udovoljio Karlovoj molbi, te je kralj osnovao opatiju Emaus u Pragu i u nju doveo nekoliko naših monaha, da budu učitelji glagoljice i obnovitelji slavenske liturgije.

Računa se, ali nije stalno, da su u Prag bili pošli pašmanski monasi, jer je njihov samostan upravo malo mjeseci prije toga bio razoren od Mlečana, u borbi s Ljudevitom I. Anžuvincem. No naši benediktinci nisu dugo ostali u Češkoj. Njihova su naime braća, što su bili ostali na Jadranu, obnovili razoreni Ćokovac, pa su se iseljenici, ako su odavle bili, doskora mogli vratiti u domovinu na svoje staro mjesto.

Početkom XIII. stoljeća nalazilo, se u tkonskoj zajednici dvadesetak braće, dok se koncem istoga stoljeća ovaj broj prepolovio. Godine 1325. bilo ih je svega pet, a 1359. opat s dva monaha. Godine 1418. njihoj broj je bio porastao na dvanaest, 1433. godine bilo ih je deset, ali od nastupa komende pa do sredine XVIII stoljeća samostan je redovito brojio oko šest članova. Pri kraju je i taj broj bio raspolovljen, dok su u času ukidanja opatije u njoj živjela samo dva benediktinca, oba iz Tkona.

Pašmansku su opatiju dobivali u komendu redovito visoki crkveni prelati. Među njima su bila dva Mlečanina, Marko Barbo i Dominik Grimani, obojica kardinali i akvilejski patrijarhe, a Grimani k tome vješt diplomat, humanist i mecena. Komendataru, pak, Montemerlu de Montemerlo bio je povjerio papa Pijo IV. (1560. god.) reformu opatije.

Od naših ljudi ovdje moramo posebno spomenuti dva Dubrovčanina, Petra Benešu i njegova nećaka Stjepana Gradića, obojicu kao papine tajnike i vatikanske bibliotekare, a Gradića posebno kao latinskoga pjesnika, vrsna teološkog i pravnog pisca i vrlo cijenjena diplomata. Od svih je pak komendatarnih opata za pašmansku opatiju vjerojatno bio najzaslužniji zadarski nadbiskup Mate Karaman, jer je mnogo brige uložio oko povjerene zadužbine i jer je priredio novo izdanje staroslavenskoga misala.

Pašmanski monasi u liturgiji su upotrebljavali slavenski jezik, te su ih zvali i ilirskim monasima, a njihovu kuću ilirskom ili glagoljaškom opatijom. Među svim benediktinskim samostanima u našim krajevima ovaj je najduže i sve do kraja uzdržao glagoljicu u službi Božjoj. Od starijih glagoljskih rukopisa, što su pripadali Pašmanu, sačuvani su fragmenti jednoga časoslova iz XIII. stoljeća, fragmenti misala, iluminirani brevijar, hrvatski prijevod regule sv. Benedikta, sumarij spisa iz XIV. i više odlomaka iz raznih stoljeća, koji se odlomci čuvaju ili kod nas ili u inozemstvu. U takozvanom Tkonskom zborniku napisanom u XVI. stoljeću u Hrvatskom primorju, doprla su do nas, među drugim glagoljicom pisanim sastavcima, i dva hrvatska crkvena prikazivanja iz XV. stoljeća. Ova prikazivanja idu među najstarije poznate stavke te ruke, a prepisao ih je iz starijih predložaka neki monah Matej 1492. godine. Iz kasnijih vremena sačuvalo se više glagoljskih rukopisa.

Osim toga se na Ćokovcu nalazi najbrojnija zbirka natpisa urezanih u kamen hrvatskom glagoljicom. Nađeno je naime u crkvi i oko jedanaest potpuno ili djelomično sačuvanih sastavaka ove vrste.

U crkvi se od vrijednih umjetničkih djela nalazi veliko gotičko raspelo slikano na drvu početkom XV. stoljeća. Dimenzije su mu 195x164 cm. Rad je to mletačkog slikara Menegela, koji je čitav svoj četrdesetogodišnji radni vijek proveo u Zadru.

Osim raspela u samostanskoj crkvi nalazi se i vrijedna ikona Bogorodice. Ujedno su to i jedini eksponati te vrste koji su sačuvani nakon ukidanja i zatvaranja ćokovske opatije od strane francuske vlade 1808.

Posljednji monah ćokovske opatije zvao se Petar Pletikosić (ili Pletikosa), a umro je 1850. godine. On je, pošto je bio zatvoren samostan, kupio od austrijske vlade crkvu i samostansku zgradu s najbližom okolicom, restaurirao, koliko je mogao, pa sve to oporučno ostavio župnoj nadarbini u Tkonu.

Ćokovski samostan čekao je malo više od 150 godina da unutar njegovih zidina opet mole i rade benediktinski monasi. O. Martin Kirigin, o. Benedikt Celegin i b. Pijo Palijan nakon godina traženja po Hrvatskoj odlučuju nastaniti se na Ćokovcu te započeti obnovu monaškog života i samostanskog kompleksa. Tako prvih dana listopada 1961. Ćokovac udomljuje svoje prve monahe, a službeno je otvoren 1965. Od tada pa sve do kraja devedesetih godina XX. stoljeća polako i skromno obnavljao se Ćokovac velikom pomoću naših benediktinskih samostana iz Austrije i Njemačke te uz podršku i pomoć Ministarstva kulture.

Pašmanski samostan vrela poznaju pod raznim imenima, kao: Sancti Damiani, Sancti Damiani de Monte, Sancti Damiani de Jadria (ili de Jadra, tj. zadarske biskupije), Sancti Damiani de Piscimagno, Sanctorum Cosmae (ili Cusmae) et Damiani de Monte ili de Monte Jadrensi (Jadrensis dioecesis,. districtus Jadrae), de Tcun (Thcun, Ticcun, Tcon, Tchon), de monte villae Tconi, de insula Tconi, Ćokovac. Po glavnom posjedu u Rogovu, često se susreće i pod oznakama: Sancti Damiani de Rogova, de Rogove, de Rogoa, Rogovitanum, de Rogovo, de Rogobo, de Roguvo (po koji put greškom: de Rouogno, de Rogono, de Rogona, de Ragone i de Rogoscio).

Ova se zadužbina zbog kratkoće ponajčešće nazivala samostanom Sv. Damjana. Dapače se radi njega i Pašman koji put zvao otokom Sv. Damjana (insula sancti Damiani).

Arhiv opatije, u kojemu ima dosta isprava – među njima i do dvije stotine pergamena – iz raznih vremena, čuva Državni arhiv u Zadru. Manji i manje vrijedan dio spisa iz kasnijih vremena nalazi se kod župnog ureda u Tkonu.

Više o povijesti samostana Ćokovac može se naći kod Ivana Ostojića, Benediktinci u Hrvatskoj sv. II., odakle je preuzet i ovaj tekst.


Vrijeme posjeta samostanu Ćokovac:
- 01. 06. – 01. 10. od 16.00 do 18.00
- u ostalo vrijeme moguć je posjet po dogovoru
- nedjeljom, svetkovinama i državnim praznicima samostan zatvoren za posjet.